📜 Historijski dokument iz 1921. godine potvrđuje vakuf Azizija džamije u Orašju

Medžlis Islamske zajednice Orašje zaprimio je zvanični dopis Generalne direkcije vakufa Republike Turske kojim se potvrđuje postojanje vakufname iz 1921. godine koja se odnosi na Azizija džamiju u Orašju (u osmanskom zapisu: Evraqiye/Oraqiye).

Azizija džamija u Orašju sagrađena je 1862. godine po nalogu sultana Abdulaziza. Tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini bila je jedna od rijetkih džamija u ovom području koja nije srušena.

U arhivima Generalne direkcije vakufa Republike Turske pronađena je vakufnama iz 1921. godine koja se odnosi upravo na ovu džamiju.

Dokument se nalazi u vakufskom registru broj 3, pod rednim brojem 658.

Radi se o značajnom historijskom dokumentu koji svjedoči o trajnoj brizi naših prethodnika za džamiju, imama i obrazovanje u našem kraju.

Ko je bio vakif?

Hadži Mehmed-aga bin Hasan, sin Ahmedov,
ugledni musliman iz tadašnjeg sela Evraqiye (današnje Orašje), preselio 1. septembra 1921. godine.

Njegovi nasljednici su vakuf potvrdili pred šerijatskim sudom u Brčkom. On je dio svoje imovine trajno izdvojio kao vakuf za potrebe Azizija džamije i lokalne zajednice.

Šta je ostavljeno kao vakuf?

Vakif je uvakufio:

• 100 bankovnih obveznica vrijednosti 27.000 kruna

• 123.000 kruna gotovine

Ukupno: 150.000 austro-ugarskih kruna.

To je u to vrijeme bio izuzetno značajan kapital.

Vakuf je imao jasno definisanu strukturu:

• Kapital se mora ulagati u nekretnine ili sigurnu imovinu

• 10% prihoda ide upravitelju (muteveliji)

• Imam Azizija džamije dobija dio prihoda uz obavezu redovnog učenja hatme

• Dio prihoda može se koristiti za osnovne škole

• Višak ide za opće islamske i humanitarne potrebe

Sud je potvrdio trajnost i pravnu valjanost vakufa.

Time je vakif osigurao trajnu finansijsku stabilnost džamije i podršku obrazovanju u zajednici.

Kolika bi to vrijednost bila danas?

Vakuf je iznosio 150.000 kruna.

U periodu nakon Prvog svjetskog rata odnos je bio približno:

1 dinar = 4 krune
150.000 kruna ≈ 37.500 dinara

Ako se dinar uporedi kroz zlatni standard (26,5 mg zlata po dinaru):

37.500 × 0,0265 g = 993,75 grama zlata

Današnja vrijednost zlata (~265–270 KM po gramu):

≈ 260.000 – 270.000 KM

Dakle, vakuf iz 1921. godine odgovara kapitalu od približno četvrt miliona konvertibilnih maraka u današnjoj vrijednosti.

Ovo pokazuje veličinu i ozbiljnost ulaganja koje je vakif učinio.

Zašto je ovaj dokument važan?

Ova vakufnama potvrđuje:

• da je Azizija džamija imala organiziranu vakufsku podršku još početkom 20. stoljeća,

• da su naši preci sistemski i odgovorno razmišljali o trajnom finansiranju vjerskog života,

• da su imam i obrazovanje bili u središtu brige vakifa.

i podsjeća nas da vakuf nije samo historijska činjenica, nego trajna poruka odgovornosti i zajedništva.

Pravna priroda dokumenta

Vakufnama iz 1921. predstavlja tipični novčani vakuf austro-ugarskog i postosmanskog perioda u Bosni i Hercegovini.

Specifičnosti:

• kapitalni vakuf (novčani fond)

• institucionalna investicija

• jasno definisan nasljedni mutevelijski sistem

• kombinovana vjersko-obrazovna namjena

Dokument potvrđuje da je lokalna muslimanska elita imala razvijenu svijest o institucionalnom finansiranju džamija.

Ovakvi dokumenti predstavljaju vrijedan izvor za proučavanje ekonomije vakufa u Posavini početkom 20. stoljeća.

Ova vakufnama dokazuje:

✔ Kontinuitet finansijske brige za džamiju
✔ Institucionalni status džamije 1921. godine
✔ Historijsku povezanost Orašja sa osmanskim i austro-ugarskim administrativnim sistemom
✔ Postojanje organiziranog islamskog obrazovanja

Ovo nije samo historijski dokument. To je dokaz da je Azizija džamija bila centar duhovnog i društvenog života.

Naša obaveza danas

Vakuf je trajna sadaka. Ono što je ostavljeno prije više od sto godina i danas svjedoči o svijesti, odgovornosti i brizi za zajednicu.

Na nama je da:

• čuvamo i istražujemo svoju historiju,

• jačamo vakufsku svijest,

• i nastavimo tradiciju dobročinstva u našem džematu.

Saraybosna, Gazi Husrev-begova biblioteka, Vakufski sicil broj 3, stranice 59–60, redni broj 658 – registrovano u Brčkom.

Radi se o prijepisu vakufname, prepisane na savremeno (latinicom) pismo, vakufa „Mehmed Aga bin Hasan“, iz sela Evraqiye /Oraqiye (Orašje), koje je pripadalo Brčanskoj kazi, datirane 24. rebiul-evvela 1340. hidžretske godine (25. novembar 1921. godine).

Prijevod sadržaja vakufname:

“Brčanskoj kazi pripadajućem selu Evraqiye, dok je tamo stanovao, 1. septembra 1921. godine preselio je dobrotvor i činilac dobrih djela Kapkık hadžija Mehmed-aga, sin pokojnog Ahmeda. Njegovi zakoniti nasljednici, odrasla djeca nastanjena u spomenutom selu, Ahmed i Husein, te odrasla djeca i ostavljena zakonita supruga, uz šerijatsko poznavanje i svjedočenje prisutnih stanovnika tog sela, Kiryabić Mehmed-age, sina pokojnog Hasana, i Bećirović Ali-age, sina pokojnog Bekira, te po njihovim izjavama i opisima potvrđene stanovnice sela: Gulsum, supruga Muharrema Hekića, Hatidža, supruga Sejfe Parčića, i ostavština pokojnice Rukije, kćeri pokojnog Ismaila Hakića, kao imenovani nasljednici, u šerijatskom sudu u Brčkom, na zasjedanju časnog šerijatskog vijeća, svojom voljom učiniše potpuno priznanje i jasnu izjavu, rekavši: „Naš predak, pokojni hadžija Mehmed-aga, za života i u vrijeme potpunog raspolaganja svojom imovinom, na način kako slijedi, za izvršenje svoje oporuke postavio je svog starijeg sina po krvi Ahmeda za izabranog izvršioca oporuke, a potom preselio na ahiret, te je na taj način pokojnikov izabrani izvršilac oporuke postao njegov stariji sin Ahmed, što je pred časnim šerijatskim sudom postalo očito i potvrđeno. Taj stariji sin, spomenuti Ahmed, radi registracije navedenog vakufa postavljen je i određen za muteveliju, a njegov brat i mlađi sin pokojnika Husein, u njegovom prisustvu i licem u lice, učinio je valjano šerijatsko priznanje i jasno potvrđivanje, rekavši: Moj otac, pokojni hadžija Mehmed-aga, za života i u vrijeme slobodnog raspolaganja svojom imovinom, po naredbi Allaha, Vladara Darovatelja, nakon što preselim, od imovine koju posjedujem i kojom raspolažem u kasabi Brčko, u Prvoj muslimanskoj banci, od dionica društva čija je vrijednost po komadu dvjesto sedamdeset kruna, u iznosu od sto komada obveznica, te od gotovog novca sto dvadeset i tri hiljade kruna, što ukupno iznosi sto pedeset hiljada kruna, da se to kao valjani šerijatski vakuf uvakufi i trajno zadrži, tako je oporučio i za izvršenje toga mene postavio za izabranog izvršioca oporuke, a sve poslove, ugovore, uslove i odredbe vakufa prepustio mom mišljenju. Nakon toga je preselio na ahiret, pa sam ja, po toj oporuci, spomenuti broj i iznos obveznica i novca, u ime Allaha, kao valjani i trajni vakuf, uvakufio i zadržao, te ovako uslovio:

Spomenuti moj brat, Čagkić Husein, sin pokojnog hadžije Mehmed-age, dok god bude živ, za vrijeme svoga života, u okviru uprave islamskih vakufa, prema danas važećim i ubuduće propisanim šerijatskim i pohvaljenim pravilima, obavljaće poslove upravljanja vakufom, i u slučaju potrebe, troškove koji će biti kasnije navedeni, po svom mišljenju i izboru, uz pridruživanje šerijatskog nadzora, ima pravo usmjeravati na druge potrebne izdatke.

Spomenuti iznos od sto dvadeset i tri hiljade kruna u gotovini, kada se ukaže prilika, treba zamijeniti nekretninom, kupovinom zgrade ili obradive zemlje koja će donositi najveći prihod.

Ako vremenom dođe do naplate obveznica spomenute Muslimanske banke, po njihovoj vrijednosti, tadašnji mutevelija, bilo on lično ili njegov nasljednik, treba ponovo kupiti nekretninu i time zamijeniti ta sredstva, te on sam bude mutevelija, a poslije njegove smrti, od potomaka moga pokojnog oca, onaj koji bude najispravniji i najučeniji u poslovima upravljanja, od njegovih sinova, pa sin njegovog sina, pa sin njegovog unuka, iz pokoljenja u pokoljenje, iz naraštaja u naraštaj, redom nasljedno, neka bude mutevelija.

Od godišnjeg prihoda koji nastane od spomenutih obveznica i novca, ili od nekretnine koja se kupi umjesto njih, nakon što se izdvoji desetina za muteveliju, te plate državne dažbine, takse i ostali troškovi, i nakon što se izdvoje sredstva potrebna za popravku i održavanje nekretnine, od preostalog prihoda, radi poklona duši moga pokojnog oca, spomenutog vakifa, u gore navedenom selu Evraqiye, u časnoj Aziziji džamiji, koji god bude imam, ako je moguće, svakog mjeseca ili najmanje svaka dva mjeseca, neka prouči po jedan hatmi-šerif, a od ukupnog godišnjeg prihoda neka mu se isplati desetina kao poklon.

Nakon toga, ako od godišnjeg prihoda nešto preostane, po potrebi, neka se potroši na potrebe muške i ženske osnovne škole u spomenutom selu.

Ako za te troškove djelimično ili u potpunosti ne bude potrebe, pa od prihoda nešto ostane, po mišljenju i odluci mutevelije, taj preostali dio neka se potroši na bilo koje dobro djelo koje služi općem islamskom interesu.

Ako, po Allahovoj naredbi, tokom vremena i protekom godina, izvršavanje ovih uslova postane otežano ili nemoguće, tada se uslovi mogu izmijeniti, vakuf se može premjestiti na drugo mjesto, i sve u vezi s tim bude u rukama mutevelije.

Rekavši to, spomenuti broj i iznos obveznica i novca, oslobođen od svih prepreka, predao sam spomenutom muteveliji, koji ih je, kao i drugi mutevelije vakufa, bez odlaganja stavio u raspolaganje. Nakon što je šerijatska potvrda data i čin vakufa završen, te predaja okončana, spomenuti vakif je, skrećući s pravog puta, pokušao povući vakuf i započeo spor i raspravu sa mutevelijom, govoreći: „Vakuf novca i s njim povezani uslovi i odredbe, po mišljenju trojice imama, nisu ispravni, te se zbog toga vraćam od spomenutog vakufa i tražim da mi se obveznice i novac vrate od mutevelije.“

Na to je spomenuti mutevelija odgovorio: „

Iako je to tako po spomenutom mišljenju, ipak, prema stavu imama Zufara, neka mu se Allah smiluje, i po predaji imama Muhammeda bin Abdullaha el-Ensarija, vakuf novca i s njim povezani uslovi i odredbe su ispravni“, te je odbio predaju.

Kad su se obje strane našle pred sudijom, i svaka tražila presudu u svoju korist, sudija je, razmotrivši dokaze obje strane i pazeći da ne spriječi dobro djelo, a znajući za razilaženje među ranijim imamima, presudio o ispravnosti i obaveznosti spomenutog vakufa, te je vakuf proglašen ispravnim i obaveznim.

„Pa ko ga izmijeni nakon što ga je čuo, grijeh toga je na onima koji ga mijenjaju. Zaista Allah sve čuje i zna.“

Nagrada vakifu pripada Uzvišenom, Plemenitom Gospodaru.

To je tako provedeno i zapisano četvrtog dana mjeseca rebiu-l-evvela, godine hiljadu tri stotine četrdeset i treće, odnosno 6. novembra 1921. godine.”

SVJEDOCI

• Svjedoci pri sastavljanju vakufna

• me (Şuhûdü’l-hâl) bili su: Salih Kapkık, Ali Servić, Gorak Ibrahim, naib Ibrahim Edhem, Ahmed Salih i Hasan Salih.

Potvrđuje se da je ova kopija vakufname vjerna originalu. 16.10.2024.

Dokument su potpisali Faruk Yavuz i Ahmet Afşar, stručnjaci za vakufe, te Hilal Aydemir, predsjednica Odjela za kulturu i registraciju Generalne direkcije vakufa Republike Turske. Dokument je ovjeren sigurnim elektronskim potpisom.

• Pojašnjenje dijela vakufname o „povlačenju vakufa“

  U jednom dijelu vakufname spominje se kako vakif, hadžija Mehmed-aga, pokušava povući vakuf i traži povrat novca i obveznica, nakon čega sud presuđuje da je vakuf ispravan i obavezujući. Na prvi pogled, ovaj dio može djelovati zbunjujuće, jer je ranije u tekstu jasno navedeno da je vakif već preselio.

  Važno je naglasiti da se ne radi o stvarnom sporu, nego o standardnoj pravnoj proceduri u osmanskim vakufskim dokumentima.

  U to vrijeme među islamskim pravnicima postojala su različita mišljenja o tome da li je vakuf u novcu u potpunosti obavezujući. Neki pravnici smatrali su da se takav vakuf može povući, dok su drugi, poput imama Zufara, smatrali da je i novčani vakuf potpuno valjan i trajan.

  Zbog tog pravnog razilaženja, sud je u postupku registracije vakufa često provodio formalni ili „pretpostavljeni“ spor. U tom postupku se zamišljalo da vakif traži povlačenje vakufa, a zatim se donosi sudska presuda kojom se vakuf potvrđuje kao ispravan i neopoziv.

  Ovakva formulacija imala je jednu svrhu:
  da se vakuf pravno učvrsti i zaštiti od kasnijih osporavanja.

  Dakle, iz ovog dijela teksta ne treba zaključiti da je vakif zaista pokušao povući vakuf nakon smrti, nego da je riječ o pravnoj formi kojom je sud potvrdio da je vakuf trajno valjan.